Jesti i piti ljudi uvijek moraju.

10 mjeseci prije toga završio je prvi svjetski rat. Bogu hvala. Eduard i Ernst, dvojica najstarijih sinova Franza Josefa, iako ranjeni ili bolesni, preživjeli su službu na bojištu. On i njegov brat Johann Baptist uspjeli su tijekom rata zadržati čak i vezionicu.

Sada, u rujnu, i ovdje na selu ponestajalo je novaca. Putnički vlakovi nisu više gotovo uopće prometovali. Nije bilo ogrijeva za grijanje tijekom zime. No, većina stanovnika Vorarlbergera bila je puna nade. Uskoro će biti švicarski kanton. Više od 80 % stanovništva izjasnilo se u svibnju za priključenje Švicarskoj. Vladalo je optimistično ozračje.

Budućnost s moštom i rakijom 
To pozitivno ozračje osjetilo se i u obitelji Rauch: 1. 9. 1919. Franz Josef kupio je od Franza Amanna za 38 000 kruna susjednu kuću s pogonom za pravljenje mošta i pečenje rakije. To drugo poslovno područje bilo je razumno odabrano i otvorilo je nove perspektive za sina Ernsta. I on je, naime, pokazao nadarenost za trgovca. No, u vezionici  „Gebrüder Rauch“ bilo je mjesta samo za jedno od njegovih desetero djece, za prvorođenog Eduarda.

Stara, ručna preša, nekoliko starih bačvi za pivu u podrumu koje su služile kao skladište, uređaj za pečenje u praonici – Franz Josef skromno je ušao u novu poslovnu djelatnost. No, obitelj je bila vrijedna … a posao je obećavao: jesti i piti ljudi uvijek moraju.  

Rauchovi su vrlo rano počeli prodavati mošt pod vlastitim imenom.